Filozofija / Istorija / Književnost

Zograf

zograf

Stefan Sofronijević je te večeri, tvrde kao muškarčeva radost, odlučio da neće čitati kao svake večeri do sad. Bila mu je mučna i sama pomisao na to jer on u pročitanih hiljade knjiga na srpskom, grčkom, ruskom, maloruskom, jevrejskom i mnoštvu drugih jezika, nikada nije prošetao um između uredno posloženih redova niti je pogled zapetljao u srpskom ž, grčkom fita ili jevrejskom lamedu. Naime, on je čitao iz zatvorenih knjiga, a čovjeka prepoznavao po načinu na koji jede pečenje morskog psa. Knjigu nikada u životu nije otvorio jer je smatrao da bi tako izgubio mišljenje i počeo da sve shvata doslovno.

Govorio je da riječi nisu vino i da je teško popiti Ilijadu u jednom gutljaju. Nosio je kapu preko desne cipele jer je znao da u noći punog mjeseca desna noga nazebe pošto je i sam Simon Zilot o uštapu zagrizao komad mjesečine i opekao zube od hladnoće.

 

Znam govoriti i zato mi je dobro na zemlji

Naizust govorim krvopleta koplja

Koja režu i stežu mračne svjetiljke.

Slavljeni su nijemi

Jer nikad neće raniti svjetlost

Koja živopiše.

Piše.

I nikad više neće tog biti.

 

Osjećao sam se zgađen od same pomisli na čitanje te večeri. Znao sam da je Ćirilo, prije nego što je napravio glagoljicu, morao prvo da ubije čovjeka u sebi, zatim da ubije hrišćanina, i na poslijetku da ubije filozofa, jer se svaka filozofija ubija pismom.

Na stolu mi je stajala glinena posuda koju sam donio iz Soluna i iz koje je, navodno, Ćirilo pio kozije mlijeko u dane kada sa Egejskog mora duva zaborav. Ta posuda mi je služila kao svjetiljka tako što sam u nju stavio ulje kanabisa, sušeni hašiš i kamilju balegu i to sve zapalio komadom sunčeve svjetlosti koju sam ukrao sa oltara u crkvi Svetog Dimitrija.

Smrdljiva svjetlost je počela da treperi i da po zidovima živopiše nijeme i ravnodušne likove žute kože, mrtve već hiljadu godina, očiju hladnih i zagledanih u beskonačnost. Ovi likovi su počeli da se kovitlaju i raspadaju u fragmente svjetlosti koji su oblikovali pismena koja ja nikada ranije nisam vidio ali sam počeo da ih sričem: az, buki, vjedi, glagolju, dobro, jest, živjeti, dzelo, zemlje. Ova pismena za mene nisu tada imala nikakvo značenje i shvatio sam da slova nisu ništa drugo nego govor kostiju mrtvih riječi koje su ubile Atinjanina i Judejca.

U mojim mislima je zaduvala snažna tramontana kada sam začuo „Ninja sili nebesnije“ negdje iza leđa i zaključio sam da se od misli rakija ne gotovi.

Istrčao sam u drugu sobu gdje je Sofija sjekla komade sjećanja i slagala ih na stolić čija je ploča bila bakarna tepsija ukradena iz kuće nekog bosanskog paše, a  nožice komadi Ahilovog koplja koje je on polomio na bedemu Troje. Nije me začudila činjenica da ona slaže komade sjećanja već način na koji to radi. Kao da sprema zakusku.

-Misliš da se sjećanja jedu? – rekoh joj a ona odvrati:

-Zašto? Čovjek cijeli život provodi hraneći se sjećanjima. Sjećanja su slična ajkuli. Možeš je hraniti do određene mjere dok ne postane prevelika. Tada ona tebi mora postati hrana inače će ona tebe pojesti.

Ali s druge strane, od ajkule nastaje sjajno pečenje.

Na to ona dograbi sa stola komad i sažvaka ga. Ja učinih isto i zaključih da naša sjećanja imaju ukus kao masline čuvane 9 godina u glinenim posudama, pod zemljom.

Sofija me uhvatila za ruku i izvela na sredinu dvorišta. Tada ona pljunu na tlo i ja vidjeh gdje na tom mjestu izniknu azalea mošusne boje. Sofija uzviknu:

-Gledaj! Misao! – i u tom trenutku azalea ispari i mi se nađosmo na nekom brdu okruženom tamom. Samo se u podnožju brda vidjele manastirske ruševine na čijim su se prozorima mogli vidjeti komadi sunca uprkos činjenici da je bila mrkla noć. Jauk razbijenog kamena je bo toliko jak da je zagluvio čak i mjesečinu koja je nijemo vrištala miris gaveza. Dok se ovaj miris miješao sa mirisom trulog kamena, osjetio sam se krivim za smrt kolosa pod mojim nogama.
Tada Sofija poče pjevati:

 Sjećanja su naš otac i ona nas rađaju svakog dana.

Gledaj kako iz Asua i Ereba dolaze misli

I nadiru u brodovima

Sa bijelim katarkama.

Slavljeni su oni koji znaju oprati suzama

Sidra ovih brodova.

Gledaj kako iz naših očiju nadiru ovce

Koje nam unapred kradu proljeća.

Idu i silaze sa očima uprtim na nas.

Znao sam tu melodiju jer sam je čuo u mislima, ali nisam je nikada mogao zapamtiti. Sofija zatim reče:

-To je bio tropar znalcima koji je monah Atanasije čuo iz stijene dok je sjedio u svojoj ćeliji, ali nikome za života nije rekao ono što je čuo tog četrnaestog dana jevrejskog mjeseca nisana, ljeta 1380. od rođenja Judejca. Uklesavši te riječi u kamen, na tom mjestu je postavio temelje nove crkve na stijeni. Svaki hodočasnik koji uđe kroz portu Atanasijeve crkve[1] četrnaestog dana mjeseca nisana ponijeće u svojim ustima po jedno pismeno iz ove molitve, ali na svom jeziku. Tako je on podijelio tropar svim ljudima koji su kročili u njegov manastir.

Nije me začudilo naglo pojavljivanje na ovom mjestu niti Sofijin nevjerovatan talenat uzgajanja cvijeća, koliko ova tvrdnja. Upitao sam je:

-Kako je onda moguće da sam ja čuo ovu molitvu u svojim mislima?

-Svaki hodočasnik razgovarajući sa drugim ljudima svoga glagoljstva, prenese to pismeno u njihova usta i ono se prenosi kao bolest na cijeli njegov narod. Taj narod tako skupi skoro sva pismena ovog tropara u svom jeziku i zatim ih prenosi u svoje knjige. Veoma brzo, ova se bolest prenosi i na cijelo čovječanstvo. Čitajući, čovjek sakuplja ta pismena u svoja usta i tako bi, vremenom, trebao da sakupi cijeli tropar koji ima posebnu moć. Ne zna se da li je iko do sada sakupio cijeli tropar sem Atanasija niti koja je njegova moć.

-A kako ja nisam sakupio taj tropar?! Ta ja sam pročitao na hiljade knjiga tako mi maloruske rakije u ženskim ustima!

-.. Ali si ti čitao knjige bez da si spoznao ijedno pismeno. Ti si knjige čitao umom a ne razumom…

-A kako ti znaš taj tropar?

-Pa ja sam ga i rekla Atanasiju… Tu se Sofija grohotom nasmija, zamahnu usnama i poleti pravo na razrušeni manastir kojeg istog trenutka nesta a ja se nađoh ponovo u svojoj sobi.

Prišao sam polici sa knjigama i uzeo prvu knjigu koju sam vidio. Otvorivši je naišao sam na riječi: Prežde ubo Slovjane ne imahu knig’, nu čertami i rezami čitahu i gatahu…

Pismena koja sam pročitao ranije na zidu su se pretvorila u riječi koje sam prvi put vidio.
Iz knjige su najednom počele da iskaču iskre mraka koje su se pretvorile u bujicu i uskoro prekrile pod, progutale ormar, ostale knjige, zidove i sav namještaj. Mrak je počeo da se preliva preko kućnog praga, nakvasio je dvorište, bunar, ogradu, potok, brda i uskoro je sve bilo poplavljeno.
Jedino se na nebu sijao srebrni zograf  koji je na praznoj ploči ispod sebe živopisao život.
Mrak je prekrio i mene. Više nisam osjećao nikakav bol niti mučninu.
Tako sam shvatio da sam mrtav i zašto je Atanasije sakrio tropar u svakom čovjeku i na taj način mu dao svijest o poklonu koji on ima od rođenja.

Život je olovka zašiljena zrnom bibera,

Upisuje naše dane oplođene jajetom vremena.

Nikada ne treba soliti oči

Nakon upisane posljednje riječi!

Tada odlazi so i riba

Ulovljena u Ibru

Ali ostaje koska.

Mekana.

U blatu.

[1] Radi se o manastiru Metamorfoze (Preobraženja)  na Meteorima u Grčkoj.

Nemanja Brdar

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s